Civilizacije su kroz povijest funkcionirale na razdvajanju svjetova. Postojao je svijet vladara (vuka) i svijet podanika (ovce), razdvojeni ne samo moći, nego i stvarnošću i kontekstom. Ta razdvojenost oblikovala je i dva morala: jedan koji donosi odluke i drugi koji snosi njihove plodove. Taj poredak nije bio slučajna devijacija, nego funkcionalna prilagodba kontekstu u kojem su informacije, odgovornost i posljedice putovale sporo, fragmentirano i selektivno. Moral vladara bio je moral bez izravne odgovornosti; moral podanika moral bez stvarne sposobnosti promišljanja. Dok su ta dva svijeta bila odvojena, sustav je mogao funkcionirati kao učinkovit komplementarni mehanizam: upravitelji i proizvođači.
No taj kontekst više ne postoji.
Informacijska revolucija nije promijenila ljudsku prirodu, ali je radikalno promijenila okolinu i cijeli sustav vratila u jedan jedini svijet. Svijet vladara i svijet podanika ponovno se stapaju u zajednički prostor vidljivosti. Odluke, posljedice i kontradikcije više nisu prostorno ni vremenski razdvojene. Neodgovornost se više ne može dugoročno skrivati iza institucija, titula ili mitova. Slijepa poslušnost više se ne može opravdavati neznanjem. Time i jedan i drugi povijesni moral gube svoju funkcionalnost.
Moral vladara, lišen povratne sprege, u novom kontekstu ne vodi stabilnosti, nego ubrzanoj dekadenciji. Svaka pogreška postaje vidljiva, svaka zloupotreba mjerljiva, svaka laž usporediva s prethodnima. Moral podanika, s druge strane, razotkriva vlastito licemjerje i drugotnost. Pasivnost, nezrelost i poricanje prestaju biti vrline jer više ne nude niti iluziju zaštite u svijetu u kojem su informacije dostupne, a linija odgovornosti neizbježna. Oboje postaju relikti konteksta koji je nestao.
Novi kontekst ne traži povratak starim vrijednostima niti njihovu reformu. On zahtijeva nešto kvalitativno drugačije: novi moral. Moral koji nije vezan uz ulogu, hijerarhiju ili poziciju, nego uz stvarnu povezanost moći i odgovornosti. Moral koji ne počiva na poricanju, iluzijama i mitologiji, nego na transparentnosti i neposrednoj povratnoj sprezi između čina i posljedice.
Rađanje morala Čovjeka događa se upravo u toj točki. Moral Čovjeka nastaje ondje gdje više nije moguće vladati bez posljedica niti živjeti bez svijesti o njima. To nije moralni napredak u klasičnom smislu, niti dokaz veće plemenitosti. To je strukturna nužnost. Novi kontekst po definiciji stvara novi moral, a nestanak starog konteksta znači i kraj morala koji je u njemu nastao.
Rađanje morala Čovjeka, shvaćeno kao ponovno uspostavljanje jedinstva moći i odgovornosti, ne jamči kraj sukoba. Ono jamči zatvaranje jedne stranice povijesti i otvaranje novog poglavlja. Ono označava kraj sustavnog poricanja. Novi moral rađa se iz opće vidljivosti: iz nemogućnosti da se moć i odgovornost trajno razdvoje. U tom spoju možemo pretpostaviti i početak nove faze civilizacije. Kao što je teško usporediti život pećinskog čovjeka s čovjekom 21. stoljeća, tako će vrlo vjerojatno biti teško usporediti čovjeka 21. stoljeća s čovjekom nove civilizacijske epohe. Ne zato što bi jedan bio nužno inferioran drugome — jer po mnogim aspektima to nije slučaj — nego zato što će kontekst postojanja biti kvalitativno drukčiji. Ulazak u rješenje fundamentalnog problema civilizacije označava upravo takvu promjenu: promjenu same strukture života i postojanja.
Odgovori