Veliki događaj je događaj koji nam okrene sve naglavačke, cijeli doživljaj svijeta, svjetonazor. To je za mnoge ljude bila plandmija. Kada odjednom cijeli stari svijet ustasha i partizana, ljevičara i desničara, feminista i šovinista, kapitalista i socijalista, više nije davao odgovor, niti rješenje za situaciju kada smo zatvoreni protiv vlastite volje, bez ikakve logike i suvislosti. Kada je osoba koja je zadržala kritičku svijest postala državni neprijatelj broj jedan. Kada je cijeli svijet postao talac programiranog ludila. Kada su sve naše brije postale bespredmetne.
Plandemija je takav veliki događaj.
Karakteristika velikog događaja je da narativ u kojem smo se našli, stari narativ jednostavno više ne daje sigurnost, osnovu, smisao. Stari narativ s velikim događajem koji ne objašnjava taj događaj gubi smisao postojanja. Umjesto njega, nužno se rađa novi narativ koji će ispričati priču koja objašnjava što se dogodilo i što je potrebno poduzeti da se problem riješi.
To sasvim očito nisu nikakve stare zavade i programi, podjele i gađenja putem kojih smo mogli sebe opisati kao dobre, a on druge kao loše. Nema više mjesta za ustashe i partizane, ljevicu i desnicu, feministe i šoviniste, kapitaliste i socijaliste. Sve to priče su sa plandemijom završene.
Poneki fragment tih atavizama uistinu može ostati kao konstruktivna jedinica novog narativa, no nužno je odmaknuti se od fraza i sintagmi o postaviti Veliki događaj u sredinu, jer veliki događaj sada kao neupitna prijetnja civilizaciji po prirodi postaje alfa i omega cijelog narativa.
Da se vratim na praktičan primjer. Frend desničar, ja bivši ljevičar. Po starim podjelama privrženosti narativu Katoličke Crkve. Frend je prepoznao globalni državni udar u plandemiji. Osjeti da je to uistinu temelj shvaćanja svijeta, ne nešto lateralno, trivijalno. Frend je svjestan da su stare zavade danas bespredmetne. Ali, narativ radi svoje. Jer unatoč svim ovim činjenicama, frend još uvijek nije raščistio s talogom svojih bivših idola.
Pa onda na izborima za grad Zagreb, glasa za Škoru. Stari narativ. Škoro je govno, ali nije Soroševac. Frenda ne interesira činjenica da je Škoro bio na liniji režima po pitanu plandemije. I da je Škoro tako demonstrirao sebe kao neprijateljski element Slobodnog čovjeka.
Isti frend, ako pričamo, bez problema će se složiti sa svim mojim konstatacijama od udbaškom elementu zvanom Škoro, da nije nikakav izbor, niti postoji ikakav smisao podržati tu pojavu, niti kao kontru, niti kao bilo što drugo. Jer je lažna, bespredmetna i besmislena. Ako si u tom starom narativu, sve što ćeš shvatiti na izborima jeste da su Zagrepčani “komunisti”, “soroševci”, “ljevičari”. Jer začudo, draži im je Tomašević, nego Škoro.
Frend zato što nije napustio stari narativ i dalje je ocvali hrvatski desničar, bez ikakve moći, utjecaja, ali ono što je najvažnije, bez ikakvoga smisla. Pobogu, podržao je neprijatelja Slobodnog čovjeka, promotora lockdowna i pudlicu režima koji je proveo državni udar.
Znači, frend em je ispao nemoćan, em glup, em radi za neprijatelja. Govorimo o nepreglednom nizu besmisla. I sve zato što se nije odrekao starog narativa i prihvatio novi narativ. Istu priču možemo vidjeti naravno u cijeloj sferi političke scene. Ista priča je i s onima što su podržavali Možemo ili neku drugu režimsku stranku koja je sudjelovala u globalnom udaru.
Moj frend je samo klasična slika ove priče, slika prisutna doslovno u 99% populacije koja je navodno otvorila oči, ali još uvijek nije počela koristiti mozak. Populacije koja dvije godine bjesni na niz ludih događaja, ali na dan izbora nema koga podržati (redikule poput Sladoljeva ne brojim), jer ne postoji opcija, ne postoji misao, ne postoji zajedništvo koje bi bila kontra ludilu. Umjesto toga, postoji niz malih poluotuđenih elemenata koji će na dan izbora u najboljem slučaju ostati doma. Ali neće ponuditi rješenje. U najgorem slučaju, u preko 80% slučajeva, ta ekipa će na dan izbora naći neki izgovor da glasa za svoje sada već neupitne krvnike.
Poanta cijele ove priče je da se događa ono što smo mogli i pretpostaviti da će se događati. A to je će ljudi u nedostatku političkog vodstva koje uvijek počiva na narativu, u stanju negacije događaja polako gubiti snagu i spremnost na borbu. Jer “sve je uzaludno”. Što je i točno, dokle god smo ostali u starom narativu. I dok nismo preuzeli novi narativ.
Tako je nulti korak kada se dogodi Veliki događaj, najveći korak koji pojedinac može napraviti, a to je upravo spremnost da odbaci suvišno i otvori prostor za pozitivan ishod. I to je na kraju dana i inicijacija svakog pojedinca da je spreman za događaje koji slijede. I to ne kao rob, već kao slobodan čovjek.
Odgovori