Ovaj tekst nadovezuje se na prethodnu analizu biološke autopeze izloženu u radu „Presedani biološke autopoeze: kako se život gradi prije nego što procvjeta“, u kojem je autopeza definirana kao temeljna logika života: proces samoproizvodnje, samoodržanja i samoreprodukcije sustava.
Uvriježena pretpostavka je da se biološki život nije razvijao naglo niti planski, nego kroz iznimno dug period sporih, gotovo nevidljivih promjena. Milijardama godina Zemljin je biosustav djelovao inertno, bez očite kompleksnosti, sve dok se nisu akumulirali nužni strukturni preduvjeti za fazni prijelaz u masovnu proliferaciju života.
Ključna lekcija biološke autopeze jest da dugotrajna nevidljiva priprema nije znak nefunkcionalnosti, nego nužan uvjet kasnijeg procvata. Autopoetski sustavi ne mogu preskakati faze niti umjetno ubrzavati vlastitu kompleksnost. Svaka nova razina mora biti stabilno utemeljena u već postojećoj strukturi, jer samo takva podloga može nositi idući stupanj organizacije. Ono što promatraču izgleda kao stagnacija, iz perspektive sustava predstavlja intenzivnu, ali nevidljivu unutarnju izgradnju.
Ta se logika gotovo u potpunosti preslikava na evoluciju društvenih mreža.
Društvene mreže čine autopoetski informacijski ekosustav: sustav koji sam proizvodi obrasce ponašanja, kriterije relevantnosti te mehanizme selekcije i korekcije, bez centralnog upravljača. Ipak, u svojoj ranoj fazi njihova uloga nije bila generativna. Mreže su funkcionirale kao strukturno pasivan sustav — filtracijski mehanizam koji redistribuira autoritet, ali ga ne proizvodi.
U toj fazi mreže su se u potpunosti orijentirale oko autoriteta koje je prethodno proizveo establišment — shvaćen ne kao ideologija, nego kao skup mehanizama koji centralno distribuiraju legitimaciju, vidljivost i autoritet. Sve što je imalo težinu unutar mreža moralo je biti validirano od strane establišmenta. Ono što nije dolazilo iz svijeta establišmenta nije se percipiralo kao autoritet, neovisno o stvarnoj pažnji ili podršci koju je generiralo unutar same mreže.
U takvom okviru mreže nisu stvarale relevantnost, nego su reagirale na već postojeće signale moći. Autoritet se nije rađao iz mrežne dinamike, nego je u nju bio ubačen izvana. Mreža je taj signal mogla pojačati, umanjiti ili relativizirati, ali ga nije mogla proizvesti.
Jedan od ključnih mehanizama pasivne faze bila je uloga negativne pažnje. Kada etablirani komentatori poput Ben Shapira javno prozivaju marginalne aktere, oni im time dodjeljuju relevantnost. Negativna pažnja establišmenta djeluje kao signal legitimnosti: mreža ne reagira primarno na sadržaj, nego na činjenicu da je netko označen iz postojećeg sustava moći. U toj dinamici mreža uvijek reagira — ali nikada ne inicira.
Upravo se tu razotkriva temeljno ograničenje pasivne faze mreža. Sustav distribucije legitimacije nikada neće dodijeliti vidljivost akteru kojega prepoznaje kao stvarnu egzistencijalnu prijetnju. Takvi akteri neće biti javno napadnuti, jer sukob proizvodi vidljivost. Umjesto toga bit će ignorirani, marginalizirani ili tehnički ugušeni. U pasivnoj fazi mreža, ono što nije imenovano od režima — za mrežu ne postoji kao autoritet.
Fazni prijelaz epohe nastaje u trenutku kada ta ovisnost prestaje.
Autopoetski prijelaz događa se kada društvene mreže više ne čekaju signal establišmenta da bi prepoznale i proizvele autoritet. Kada autoriteti počinju nastajati iz same strukture mreže, bez prethodne institucionalne ili medijske validacije, autopeza mreža prelazi iz pasivne filtracijske u generativnu fazu. Rezonancija više ne slijedi vidljivost; vidljivost postaje sekundarna posljedica rezonancije.
Time se događa istinska emancipacija — ne tehnološka, nego strukturno-misaona. Kroz ovu emancipaciju društvenih mreža, misao se oslobađa režimskih okvira. Taj revolucionarni čin predstavlja fazni prijelaz epohe: trenutak u kojem stari poredak gubi svoju funkcionalnu legitimaciju jer više ne predstavlja učinkovit mehanizam prepoznavanja relevantnosti i autoriteta.
U tom trenutku uspostavljaju se temelji novog poretka — ne nametnutog, nego emergentnog informacijskog sustava koji uspješno rezonira s društvom i njegovim stvarnim potrebama. Moć se više ne temelji na naslijeđenim institucionalnim strukturama, nego na sposobnosti dugoročne održivosti i reprodukcije unutar mreže. Stari poredak ne biva poražen, nego nadživljen: postaje suvišan u okruženju koje je razvilo učinkovitiji način utvrđivanja smisla, autoriteta i političke realnosti.
Istodobno se mijenja i uloga pojedinca. On više nije pasivni procjenitelj onoga što mu je servirano odozgo, nego aktivni element autopoetskog sustava. Ne zato što to namjerava, nego zato što sama struktura mreže njegovu procjenu, rezonanciju i dosljednost pretvara u politički relevantan signal.
U tom smislu, fazni prijelaz društvenih mreža nije prolazna epizoda, nego promjena epohe. Kao što je biološka autopeza, nakon milijardi godina nevidljive pripreme, uzrokovala procvat života, tako i informacijska autopeza društvenih mreža nakon dugog razdoblja akumulacije ulazi u fazu u kojoj njezina unutarnja logika postaje politički relevantna i dominantna. Po prvi put u modernoj povijesti, moć se ne generira odozgo, nego iz same strukture društva.
Odgovori