Autopoeza opisuje temeljnu dinamiku života: sposobnost sustava da sam sebe proizvodi, održava i reproducira vlastitu strukturu. Život nije skup organizama, nego proces koji se neprekidno obnavlja kroz vlastite unutarnje zakonitosti. Ono što se može stabilizirati – ostaje. Ono što se ne može – nestaje. Iz te jednostavne logike proizlazi cijela povijest biološke evolucije, koja se ne odvija linearno, nego kroz niz presedana razdvojenih dugim razdobljima tihe stabilizacije. U ovom se tekstu pojam autopoeza koristi dosljedno za označavanje samoproizvodnih i samoodrživih bioloških sustava.
Kako bi se opisala dinamika autopoetskog sustava, koristan je prikaz sedam ključnih presedana u razvoju bioloških sustava.
Prvi presedan događa se prije otprilike 4,0 do 3,8 milijardi godina, kada nastaju prve samoodržive kemijske petlje – molekularni procesi koji proizvode vlastite komponente. To još nije život u klasičnom smislu, ali jest prvi autopoetski presedan: proces koji se sam reproducira i sam gradi.
Drugi ključni presedan događa se između 3,8 i 3,5 milijardi godina, kada nastaje prva stanica. Pojavom membrane uspostavlja se granica između unutarnjeg i vanjskog sustava; metabolizam postaje stabilan, a unutar sustava počinju se razvijati potporni procesi. Autopoeza sada postaje biološka. Sljedećih više od milijardu godina život ostaje jednostaničan. Promatraču bez razumijevanja autopoetske dinamike to može izgledati kao stagnacija, no u stvarnosti se usavršavaju temeljni mehanizmi održivosti.
Pred 3,0 milijarde godina pojavljuje se fotosinteza, treći veliki presedan. Život počinje koristiti Sunčevu energiju, čime se dostupna energija višestruko povećava. Kisik, isprva toksičan nusprodukt, postupno mijenja atmosferu. Oko 2,4 milijarde godina događa se Veliki oksidacijski događaj, četvrti presedan, u kojem je cjelokupni planetarni okoliš izmijenjen posredstvom biološkog procesa. Mnoge vrste izumiru, ali se sustav reorganizira na novoj energetskoj osnovi.
Između 2,1 i 1,8 milijardi godina pojavljuje se endosimbioza – presedan suradnje. Stanice se udružuju umjesto da se natječu, što dovodi do nastanka eukariotske stanice, pete ključne prekretnice. Unutarnja organizacija, jezgra i mitohondriji omogućuju veću složenost, no zatim slijedi gotovo milijardu godina bez vidljive eksplozije oblika. Sustav stabilizira novu razinu postojanja. Ovo dugotrajno razdoblje bez vidljive morfološke eksplozije ne označava zastoj razvoja, nego stabilizaciju novog unutarnjeg poretka autopoeze.
U prve dvije milijarde godina postavljeni su temeljni presedani: kemijska reprodukcija, pojava stanice, pojava fotosinteze, Veliki oksidacijski događaj i endosimbioza, koji su postavili temelje za sljedeću etapu razvoja živoga svijeta.
Spolno razmnožavanje, koje se pojavljuje oko 1,5 milijardi godina prije sadašnjosti, uvodi šesti presedan: rekombinaciju informacija. Evolucijski potencijal se ubrzava, ali tek s pojavom višestaničnih organizama, između 1,0 i 0,8 milijardi godina, autopoeza prelazi na novu razinu. To je sedmi presedan: koordinacija i diferencijacija stanica unutar jedne cjeline.
Konačno, oko 540 milijuna godina prije sadašnjosti dolazi do kambrijske eksplozije. U relativno kratkom vremenu pojavljuje se većina osnovnih planova tijela životinja. To izgleda kao nagli skok, ali zapravo predstavlja manifestaciju gotovo tri milijarde godina akumuliranih presedana. Posljednjih 500 milijuna godina – tek mali dio ukupne povijesti života – obilježeno je nevjerojatnom raznolikošću upravo zato što je autopoeza već odavno izgradila svoju infrastrukturu.
Biološka autopoeza pokazuje da presedani koji su često nevidljivi promatraču postavljaju temelj strukture sustava. Tek kasnije oni se manifestiraju kao eksplozija – efekt „gljiva poslije kiše“. Promatrač bez razumijevanja autopoetske dinamike može zaključiti da prve dvije milijarde godina evolucije života nisu impresivne, no presedani koji su tada postavljeni, i koji su zahtijevali goleme vremenske razmjere, čine sam temelj života. Iako ih iz današnje perspektive doživljavamo kao banalne, svaki od tih presedana ima neusporedivo viši značaj od onoga čemu se danas divimo – šarama na zebri, brzini barakude ili ljepoti orhideje.
Manifestacije i značenje presedana u autopoetskim sustavima često se zanemaruju, pa sami sustavi mogu djelovati inertno ili mrtvo. No to je samo privid. Presedani svaki autopoetski sustav dovode u poziciju za novi kvantni skok.
Život najveći dio svog postojanja ne buja – on se priprema. A kada se jednom prijeđe prag, procvat više nije pitanje hoće li se dogoditi, nego kada.
I naposljetku, biološki svijet nije jedini nositelj autopoeze. Isti mehanizam postoji i u svim podstrukturama biološkog svijeta: u informacijskim procesima, društvenim odnosima, uključujući ono što je glavna tema današnjeg vremena, a to su društvene mreže.
Odgovori