Bili smo pleme.
Ne u romantičnom smislu, nego u funkcionalnom. Ljudi su živjeli jedni s drugima u prostoru u kojem se svatko mogao čuti, vidjeti i prepoznati. U takvom okruženju hijerarhija i autoritet nisu nastajali dekretom, nego kroz komunikaciju. Netko je imao veći ugled jer je bio sposoban, netko jer je bio mudar, netko jer je znao donositi odluke koje su pomagale zajednici da preživi. Autoritet se nije mogao sakriti iza forme – on je stalno bio izložen pogledu cijele zajednice.
Moć u plemenu nije bila nešto što se moglo dugoročno održavati bez stvarnog priznanja drugih. Povratna informacija bila je neposredna, konkretna i stalna. Ako je netko donosio loše odluke, to se znalo. Ako je netko zloupotrebljavao položaj, to se osjećalo odmah. Nije postojala razvijena infrastruktura kontrole koja bi mogla amortizirati gubitak povjerenja. Autoritet je, stoga, bio proizvod cijele zajednice, a ne nešto što se moglo odvojiti od nje.
Naravno, struktura moći u plemenu bila je uvelike tradicionalna. Postojali su običaji, hijerarhije, uloge koje su se prenosile s generacije na generaciju. No ta tradicija nije bila proizvoljna. Ona je bila rezultat dugotrajnog funkcionalnog učenja – onoga što je radilo, što je omogućavalo opstanak zajednice, što je smanjivalo rizik i povećavalo koheziju. Tradicija je bila sažetak iskustva, a ne alat dominacije.
Temelj takvog poretka bile su dvije stvari: potreba za preživljavanjem i slobodna komunikacija. Ljudi su morali govoriti jedni drugima što vide, što osjećaju, što smatraju opasnim ili korisnim. Govor nije bio luksuz, nego biološka nužnost. U tom smislu, struktura moći u plemenu bila je duboko vezana uz život sam – uz stalnu razmjenu informacija između članova zajednice.
To stanje možemo nazvati prirodnim stanjem ljudske vrste. Ne zato što je bilo savršeno ili bez sukoba, nego zato što vlast još nije bila odvojena od društva i jer je plod milijuna godina evolucije vrste. Moć je bila uronjena u zajednicu, ovisna o njoj i kontinuirano potvrđivana kroz komunikaciju.
No, pleme ne ostaje uvijek pleme. U nekom trenutku ono osvaja. Ili biva osvojeno. Dolazi do širenja, do susreta s drugim zajednicama, do potrebe za upravljanjem većim prostorom i većim brojem ljudi. Tada se strukture moći počinju mijenjati. Vlast se polako odvaja od inicijalnog tijela – od društva kao cjeline – i počinje se učvršćivati kao zaseban sustav. I tako nastaje civilizacija.
U tom procesu komunikacija izmedju vlasti i podanika više nije temelj, nego smetnja. Povratna informacija postaje opasna. Moć se počinje štititi od društva, umjesto da iz njega proizlazi. Tako nastaju sustavi dominacije.
Ono početno stanje – u kojem je vlast bila utemeljena na kontinuiranoj komunikaciji svih sudionika – možemo nazvati autopoietičnim političkim poretkom. Ne zato što je bio idealan, nego zato što se stalno reproducirao iz same zajednice. Legitimitet nije bio nešto što se proglašavalo, nego nešto što se neprestano provjeravalo.
Naravno, ni plemenski poretci nisu bili potpuno slobodni. Postojale su zabrane, autocenzura, tabu-teme, isključivanja. No ključno je da su ljudi uistinu mogli razgovarati. A ondje gdje ljudi mogu govoriti jedni s drugima, puno je teže održavati procese koji nemaju legitimitet.
No, kako sila vlada, autopoetični, prirodan poredak je zamijenjen nečim drugim. Prirodi čovjeka, stranim.
Odgovori