Zašto više informacija ne približava istini, nego samo ubrzava potvrdu vlastitih uvjerenja.
Obećanje informacijske revolucije bilo je jednostavno. Kad svatko u džepu ima pristup gotovo svom ljudskom znanju, rasprave će se smiriti, zablude će nestati, a ljudi će se, korak po korak, približiti istini. No to se nije dogodilo. Nikad nismo imali više podataka, a nikad nismo bili čvršće zatvoreni u svoje torove. Ljudi s istim pristupom istim izvorima dolaze do suprotnih zaključaka i drže ih se podjednako snažno kao nekad, a nerijetko i snažnije.
Hajmo ući u pozadinu ove priče, prvo kroz jedan svakodnevni primjer, a onda kroz jednu priču iz tumačenja studije.
Na računu je 100 eura manje nego što ste očekivali. Odmah otvarate izvod, prolazite transakciju po transakciju, zovete banku. Na računu je 100 eura više nego što ste očekivali. Pomislite da je valjda sjela neka uplata i zatvarate aplikaciju. Ista nepoznanica, ista svota, ali kopate samo kad vam smeta, i to samo dok se ne umirite.
To je banalno i svatko se u tome prepozna. Ali isto pravilo vrijedi i kada tema više nije naš račun, nego pitanje koje dijeli društvo, pa i kada kopaju ljudi kojima je kopanje posao.
Susjed i doktori znanosti
Susjed antivakser vas zaustavi na stubištu: “Jesi znao sused da su se doktori znanosti najviše bunili protiv cjepljenja? Više nego ljudi sa srednjom školom. Studija s pet milijuna ljudi.” Vama to ne sjeda, jer vi ste vakser. Doma upišete u tražilicu, prvi rezultat je fact-check: trolovi, anketa na Facebooku, autori ispravili. Pročitate naslov i zatvarate preglednik. Sutra susjedu kažete da je to odavno opovrgnuto i osjećate se pametno. A on je, budala, opet popušio antivaksersku priču.
No, budimo realni. Susjed je napravio isto što i vi, samo s druge strane. Pročitao je naslov koji mu je sjeo i nije se zapitao kako je moguće da su doktori znanosti tri puta skeptičniji od magistara. A ni vi se niste zapitali ništa kada ste pročitali ono što vam se sviđa. Ni zašto su autori anomaliju provjerili tek kad je nalaz postao nezgodan, ni bi li itko išta provjeravao da je rezultat, s istim nepouzdanim podacima, išao u očekivanom smjeru. Svaki od vas ima svoju rečenicu i svoj način da zaštiti vlastito neznanje. Nijedan nije tražio istinu, samo potvrdu i zaštitu vlastitih predrasuda.
Isto pravilo ne vrijedi samo za susjede na stubištu, nego i za one koji su studiju napravili. Kad su u srpnju 2021. objavili prvu verziju, autori su anomaliju vidjeli: za visoko nepovjerenje doktora znanosti nisu imali objašnjenje i napisali su samo da ga treba dodatno istražiti. Istražili su ga tek nakon što je nalaz obišao svijet. U kolovozu su izbacili 31.664 ispitanika koji su u polje za spol upisivali uvrede i šale poput “Apache Helicopter”, a među kojima je čak 28,1% tvrdilo da ima doktorat. Pritom su sami priznali da su u uzorku vjerojatno ostali i drugi ispitanici koji su lagali. Te nitko ne traži, jer ostatak rezultata autorima studije više nije sumnjiv.
A tu je i dublji problem. Studija koja se naknadno prekraja gubi vrijednost sama po sebi, jer pravilo isključenja nije postavljeno unaprijed, nego nakon što se vidjelo kamo rezultat vodi. Istim postupkom moglo se izbaciti još tisuće profila da se nisu uklapali u neku drugu tezu. Kad istraživač bira koje odgovore smatra lažnima tek nakon što zna što bi oni promijenili, više ne mjeri stanje u društvu, nego vlastita očekivanja. To ne vrijedi samo za ispravljenu verziju. Vrijedi i za prvu, jer ni ona nije bila provjerena prije objave.
Pravilo prve utjehe
I kod računa, i kod susjeda, i kod autora studije vrijedi isto pravilo. Kad nas nešto uznemiri, kopamo. Kad nam se nešto uklapa, ne kopamo. A kad kopamo, stajemo na prvom odgovoru koji nas smiri. Ne tražimo istinu, tražimo kraj nelagode, a najbrže nas smiruje ono što potvrđuje ono što smo već vjerovali i očekivali. Informacijska revolucija nije promijenila to pravilo. Samo je ubrzala trenutak u kojem nalazimo prvu utješnu potvrdu, jer za svaki stav koji ima ikakvu društvenu relevantnost negdje postoji izvor koji ga potvrđuje. Više informacija zato ne vodi prema istini, nego samo skraćuje put prema utjesi.
Toga su kreatori javnog mnijenja svjesni. Onome tko postavi neugodno pitanje ne treba dati istinu, jer je niti ne traži. Dovoljno je dati objašnjenje dovoljno uvjerljivo da nelagoda prestane. Na prvoj prihvatljivoj potvrdi on sam prestaje kopati. I slikovito, ovca ostaje u toru.
Može li se čovjek tome uopće othrvati? Može, i svatko je to već radio. Auto počne lupkati. Mehaničar kaže da je to samo zaštitni lim, ništa ozbiljno. Da auto koristite samo za vožnju do posla kroz grad, odahnuli biste i zaboravili na to. Ali prekosutra vodite djecu na more autocestom. Zovete drugog mehaničara, ne zato što ste odjednom postali kritičniji, nego zato što vam je sada stalo do istine, jer bi krivi zaključak postao opasan za vašu djecu. Isti zvuk, isti mehaničar, isti odgovor. Promijenila se samo cijena pogreške. Kad zabludu plaćamo osobno, odmah i vidljivo, utješno objašnjenje više ne prolazi, jer je cijena previsoka.
Ali to znamo samo u jednostavnim sustavima, gdje je veza između uzroka i posljedice kratka i vidljiva: zvuk, kvar, opasnost, sve unutar jednog pogleda i nekoliko dana. Za to nas je evolucija pripremila. U složenim sustavima, poput pandemijske politike, gospodarstva ili javnog zdravstva, informacija je mnogo, posljedice kasne godinama i raspršene su na milijune ljudi. Tu ni ozbiljan istraživač nema povratnu informaciju koja bi ga ispravila na vrijeme. Kad ne može sam provjeriti, vraća se onome što može: autoritetu svoje skupine. Složenost ga tako vraća točno tamo odakle je “pokušao” pobjeći, u potvrdu prethodnog stava koju mu je već ponudio autoritet.
I to je ukratko priča o glavnom razlogu zašto informacijska revolucija bez intelektualne discipline ne uvodi red, već intenzivira podjele i društveni kaos.
Jedan metar za sve
Ako to želimo promijeniti, ne treba nam više informacija, nego jedan metar za sve. Suštinski, to znači treniranje intelektualnog poštenja: isti način mjerenja i za poželjne i za nepoželjne informacije, za susjedov naslov i za vlastiti fact-check, za prvu verziju studije i za ispravljenu. Na kraju ćemo tako moći samo odbaciti prethodno izvedenu studiju kao nepouzdanu, a samim time i njezine zaključke.
Tek upotreba jednog metra za sve daje nam mogućnost da počnemo učiti i koristiti činjenicu da živimo u informacijskoj revoluciji. Bez njega svaka nova informacija kroz upotrebu selektivnih filtera samo jača ono što smo već vjerovali, pa su zablude, lažna jasnoća i neznanje glavni proizvod informacijskog obilja. S jednim metrom za sve nova informacija prvi ima utjecaj na promijenu našeg mišljenje, jer je mjerimo istim mjerilom bez obzira na to kojim smjerom vodi.
Jedan metar za sve nije prirodna vještina. Kod računa i auta stvarnost nas sama natjera na ozbiljnost, ali u složenim sustavima neće stići na vrijeme da nas kazni. Zato je moramo zamijeniti pravilom koje primjenjujemo svjesno i uporno, dok ne postane navika: stanite tek kad biste isti dokaz prihvatili i da ide u suprotnom smjeru. Ako biste tada kopali dalje, niste našli odgovor, nego utjehu.
U općoj kakofoniji i pristranosti ljudi ne konvergiraju u mišljenju i nemaju sposobnost izaći iz svojih balona. No jednostavno pravilo jednog metra za sve i disciplina potrebna da ga se držimo otvaraju put da isti onaj okvir informacijske revolucije koji je dosad produbljivao podjele postane put znanja, prosperiteta i prijeko nam potrebnoga zajedništva.
Odgovori