Pokušajte danas javno reći: vjerujem da je brak zajednica muškarca i žene, a meni kao kršćaninu i sveta zajednica, u njoj je i Bog. Mnogi bi vas odmah svrstali među zaostale. Tu je rečenicu 2008. izgovorio Barack Obama, tri mjeseca prije nego što je izabran za predsjednika.

Ili ovu: svi Amerikanci s pravom su uznemireni velikim brojem ilegalnih imigranata koji ulaze u zemlju. Danas je to citat za članak o krajnjoj desnici. Izgovorio ju je Bill Clinton u govoru o stanju nacije 1995.

Obama i Clinton nisu bili dostojni Bujice, bili su ljevičari, demokrate. Neki ljudi koji su tada mislili kao oni nisu otišli udesno. Ostali su na mjestu, a crta između normalnog i suludog prešla je preko njih.

U tekstu “Što je to politička opcija?” pokazao sam kako ista ekipa može okrenuti razmišljanja naglavačke, a da ostanu iskreni u “uverenjima”. Ovdje se vraćam na dvije teme na kojima su zaokreti otišli najdalje i na ono što sam tamo samo naznačio: što se događa s onima koji se nisu okrenuli.

Istospolni brak

Zakon o obrani braka, koji brak definira kao zajednicu muškarca i žene, prošao je 1996. u Senatu s 85 glasova prema 14, a za su glasala i 32 demokratska senatora, među njima Joe Biden. Clinton ga je potpisao, a njegova se kampanja potpisom hvalila u radijskom oglasu. Hillary Clinton protivila se istospolnom braku sve do 2013.

Obama ga je 1996. podržao u upitniku jednih čikaških novina, a prema njegovu strategu Davidu Axelrodu podržavao ga je i 2008., ali je javno zastupao suprotno jer je protivljenje u afroameričkim crkvama bilo snažno. I autoritet izgovara ono što čopor u tom trenutku smatra ispravnim, jer istupanje iz mentalne mape se oštro kažnjava. O tome sam pisao u tekstu “Vladavina javne mentalne mape”.

Istog dana kad je Obama izabran, u Kaliforniji je izglasan Prijedlog 8, kojim je brak ograničen na muškarca i ženu. Brendan Eich, tvorac JavaScripta, postao je 2014. direktor Mozille, a deset dana kasnije podnio je ostavku pod pritiskom zbog donacije od tisuću dolara kampanji za Prijedlog 8. Podržao je stav koji je u trenutku donacije zastupao novi predsjednik. Stav se nije promijenio ni za zarez.

Promijenili su ga predsjednik, potpredsjednik i stranka, a tko se nije okrenuo s njima, ostraciziran je.

Među republikancima potpora istospolnom braku 2022. bila je 55 posto, a 2026. pala je na 37 posto, dok je među demokratima 87 posto. Stav o braku zapravo ne ovisi previše o uvjerenjima, ovisi o taboru i aktualnosti.

U Hrvatskoj su 2013. dvije trećine glasača na referendumu podržale ustavnu definiciju braka kao zajednice žene i muškarca. U studenom 2025. Sud EU presudio je da svaka članica mora priznati istospolni brak sklopljen u drugoj članici, iako ga ne mora uvesti u svoje zakone. Nitko nije trepnuo zbog toga.

Ilegalni imigranti

César Chávez, danas ikona američke ljevice, preko svog je sindikata 1974. pokrenuo prijavljivanje ilegalnih radnika imigracijskoj službi, jer su ih poslodavci koristili kao štrajkolomce. Clinton se 1995. hvalio rekordnim brojem graničnih policajaca i deportacija. Hillary Clinton bila je 2003., kako je sama rekla, odlučno protiv ilegalnih imigranata, a desetak godina kasnije ispričala se što je uopće koristila taj izraz. Obama je 2005. upozoravao da ljudi ne smiju ulaziti u zemlju bez dokumenata i kontrole, a 2006. on i Hillary glasali su za ogradu na južnoj granici.

Kad je Obama 2009. tvrdio da njegova zdravstvena reforma neće pokrivati ilegalne imigrante, republikanac Joe Wilson dobacio mu je da laže. Deset godina kasnije, na debati demokrata 2019., svi kandidati, među njima Biden i Sanders, podigli su ruku za zdravstveno osiguranje ilegalnih imigranata. Optužba od koje se predsjednik branio postala je uvjet za ulazak u utrku.

Gordon Brown je 2007. obećao britanske poslove za britanske radnike, a sindikalni čelnik Tony Woodley to je nazvao najlaburističkijim govorom u deset godina. Tri godine kasnije laburističku glasačicu Gillian Duffy, koja ga je pitala o useljenicima iz istočne Europe, nazvao je zadrtom ženom, ne znajući da ga snima mikrofon. Angela Merkel je 2010. rekla da je multikulturalizam u Njemačkoj potpuno propao, a 2015. odbila je zatvoriti granice.

Klatno

Klatno ide naprijed i natrag, a na useljavanju se danas vidi cijeli zamah. Dva primjera pokazuju kako se prvo okrene autoritet, a onda za njim i ekipa.

Prvi je Amerika. Za Bidenova mandata stavovi o useljavanju postajali su sve negativniji, pa je 2024. udio Amerikanaca koji žele manje useljavanja dosegnuo 55 posto. Onda je Trump došao na vlast i poruka se promijenila: problem se rješava. Već 2025. taj je udio pao na 30 posto, otprilike na razinu prije 2021., a među republikancima za 40 postotnih bodova u samo godinu dana. Gallup to tumači time da je vidljiv odgovor nove administracije smirio zabrinutost, osobito među republikancima. Klatno je četiri godine išlo u jednu stranu, a vratilo se u jednoj godini. Ilegalni imigranti nisu nestali iz zemlje u dvanaest mjeseci. Republikanski birač nije sam procijenio stanje na granici. Procijenio je samo kome vjeruje, a taj mu je rekao da je problem riješen.

Drugi su britanski laburisti. Gordon Brown je 2007. obećao britanske poslove za britanske radnike, a sindikalni vrh ga je za to pozdravio. Tri godine kasnije laburistička glasačica Gillian Duffy pitala ga je o useljenicima iz istočne Europe, a on ju je, ne znajući da ga snima mikrofon, nazvao zadrtom ženom. Klatno je otišlo na drugu stranu, i to u istom čovjeku. Keir Starmer ga je 2025. pokušao vratiti: uveo je strože propise, rekao da se stranka na toj temi previše udaljila od radničke klase i upozorio da Britanija može postati otok stranaca. Vlastiti zastupnici dočekali su ga usporedbom s Enochom Powellom, a on je nakon šest tjedana zažalio zbog riječi. Kako sam pisao u tekstu o političkoj opciji, ekipa ne slijedi jednog čovjeka, nego sustav autoriteta koje doživljava kao svoje. Dok taj sustav ne krene natrag, i premijer koji krene prvi za vlastitu je ekipu otpadnik.

U oba slučaja ekipa nije promijenila stav zato što se promijenila stvarnost, nego zato što su stav promijenili oni kojima vjeruje.

Pasivni usvajatelji

U tekstu “Što je to politička opcija?” definirao sam političku opciju kao grupu sa zajedničkim sustavom medijskih autoriteta i koja svoje političke stavove koordinira prema njemu. Stabilna je samo pripadnost, stavovi nisu.

Ogromna većina ne provjerava je li stav istinit, nego tko ga zastupa. Kad autoriteti promijene mišljenje, većina ih slijedi bez razmišljanja. U tekstu “Kako se stvara autoritet?” opisao sam razred koji je zadatak prepisao iz pogrešne zbirke i ponovio njezinu pogrešku, bez da je itko posumnjao u istinitost rješenja.

Kad se autoritet promijeni, ljudi ne postaju pametniji, samo se promijeni koga pitaju što je istina. Na braku i granicama nisu morali promijeniti ni to. Dovoljno je bilo da onaj koga pitaju promijeni odgovor.

Ni sam zaokret pritom se ne događa kao poraz u raspravi. U tekstu “Kako agenture stvaraju političke opcije” pisao sam da oni koji oblikuju političke opcije ne pokušavaju uvjeriti ljude da promijene mišljenje, nego uvode samorazumljivost. Ne proizvode zaključke, nego uvjete u kojima određeni zaključci postaju logični, i to postupno, a ne frontalno, jer pripadnost prethodi stavu. Obamin zaokret išao je upravo tako: nakon 2008. godine 2011. njegov je stav postao „evoluirajući”, u svibnju 2012. Biden ga je preduhitrio, a manje od tjedan dana kasnije Obama je rekao da podržava istospolni brak. Kad se novi stav jednom ustali kao samorazumljiv, stari više ne izgleda kao drugačije mišljenje, nego kao nešto što se ne može razumjeti. To je trenutak u kojem normalno postaje suludo.

Posebno je zanimljivo to što bi te ista ekipa koja je prije deset godina mislila drugačije danas pojela ako misliš kao ona tada. Eich nije kažnjen za stav s ruba, nego za stav američkog predsjednika iz 2008. Duffy nije nazvana zadrtom zbog brige koju je izmislila, nego zbog one koju je Brown pretvorio u slogan. U “Vladavini javne mentalne mape” napisao sam da svaki izlazak iz mape proizvodi širok snažan otpor. Ovdje nitko nije izašao. Mapa se transformirala, a oni su ostali gdje su bili. Za čopor je to isto.

Ljudi su u biti pasivni usvajatelji stavova vlastitih autoriteta. Ono što smatraju normalnim nije zaključak do kojeg su došli, nego zaključak koji su preuzeli u ime uklapanja u čopor. Nitko na Poljudu nije plakao sam kada je umro drug Tito, kao što danas nitko Tita ne osuđuje sam. A tko ostane na mjestu dok se autoriteti okreću, neće biti kažnjen jer je promijenio mišljenje, nego jer ga nije promijenio.

Naravoučenje cijele priče je vrlo banalno. Ljudi ne misle svojom glavom, već slijepo slijede svoj sustav autoriteta. Pri tome nema napretka, već samo vječna prilagodba oportunom opstanku u grupi.

Zato, želite li mijenjati svijet, sudjelujte u uspostavi novog sustava autoriteta. A nemoguće će tada postati jedino prihvatljivo i jedino logično. I jedino ostvarivo.