“Ništa nije jače od ideje čije je vrijeme došlo” – Victor Hugo
Ovo je priča o jednoj farmi. Farmi robova. Robovi slušaju svoga gospodara, robovlasnika i sve je kako to već biva na takvog farmi. Robovi su preko dana u lancima, a navečer su u svojim kolibama u neljudskim uvjetima. Među sobom potiho govore o slobodi, o zlu koje žele svojim gazdama.
Robovlasnici ih povremeno bičuju, povremeno siluju, a povremeno linčuju. Robovi žive u bijedi. Ali što mogu? Prihvatili su takvu sudbinu.
I bila bi to jedna sasvim obična priča, da nije drugačijeg konteksta. Ropstvo je ukinuto već prije dvadeset godina. Došle su glasine i do farme i do robova već bezbroj puta. Ali začudo, oni su ih prečuli i pravili se da se to nije dogodilo. Zarobljeni u ulogama, zarobljeni u običajima, zarobljeni u narativu.
Dakle mogli su istog trenutka napustiti farmu, ali oni i dalje ostaju. Jer ne vjeruju pričama, ne zanimaju ih. Žive u strahu i svojim ulogama. I svakoga tko bi se usudio remetiti tu neobičnu idilu robovi bi najrađe sami linčovali. Jer kvare im običaje, kvare im navike.
No ovo nije samo priča, takva farma zapravo postoji i predstavlja današnje čovječanstvo.
Dvije su grupe robova. Prvu grupu čine oni koji širom otvorenih očiju gledaju svoje robovlasnike kao spasitelje, one koji im daju kruh i oronulu nadstrešnicu kako bi se sakrili od lošeg vremena. A u drugoj su oni “ponosni” koji se navečer okupljaju oko vatre i sipaju sve loše emocije na svoje gazde, svoje vladare.
No ni jedna ni druga skupina nisu odlučile napustiti farmu. Pitate se zašto. Na farmi je zapravo ugodno. Svi su se navikli na svoje uloge. Prva ekipa je zadovoljna s kruhom koji redovno dobije, a druga je zadovoljna svojim pobunjeničkim statusom unutar grupe, koji im pruža opijajući osjećaj ponosa. Jer eto, izdigli su se iznad onih prvih.
Promatrač koji bi ovo promatrao odozgo i znao kontekst mogao bi se i začuditi pred uočenim apsurdom. Ne zbog prve ekipe. Jer to su ljudi u neku ruku zadovoljni u svojoj skromnosti. Ali druga ekipa, ta je već iz domene potpunog apsurda. Kao da su ispali iz priče Danila Harmsa. Jedino, problem je to što je riječ o značajnom postotku čovječanstva.
Ni prva ni druga ekipa nije prepoznala duh vremena. Opći kontekst. Ropstvo je ukinuto i ne postoji vanjska sila koja bi ih mogla ugroziti u vlastitoj odluci da napuste farmu kao slobodni ljudi. No nažalost i dalje je živ njihov ropski mentalitet. Oni su odgajani su tako da preuzmu identitet robova, ulogu robova, sudbinu robova.
I uzalud im je i govoriti o duhu vremena, ako su oni zarobljeni narativom.
Ovdje nije teško povući neke paralele.
Nije isto biti rob u vrijeme prije ukidanja robovlasništva i nakon toga. Jednom je robu iz Afrike bilo prilično zahtjevno pobjeći od svog gazde i riskirati život na svakom koraku. Kao što je i u doba velike torture provedene nad čovječanstvom tijekom plandemije malo tko rekao ili pomislio napustiti farmu robova i robovlasnika i krenuti svojim putem. Političke sile ne žele postavljati loše presedane, a odbjeglim je robovima svaki korak itekako rizičan.
I tako su, kroz jedan igrokaz proveden 2020., robovi prepoznali samo potvrdu da je sve po starom.
Iako su robovlasnici u međuvremenu izgubili moć, robovi navučeni na stari narativ nisu spremni izaći iz svojih otključanih kaveza i provizornih lanaca. Jer su pali na grupu blefera. A to im je zapravo samo alibi.
Dakle DUH VREMENA.
Odakle tvrdnja da se sve danas promijenilo, da je nestalo robovlasništvo, da su uloge sada izokrenute?
Duh vremena je informacijska revolucija, gdje svaki pojedinac ima na dva klika dostupne informacije koje mu daju širi kontekst, daju mu opcije, daju mu izbor. Nismo više ovisni o podobnim instalacijama zajedničke režimske misli, nego svatko može graditi svoj put i biti primjer drugima.
Duh vremena je duh slobode i izbora svakog pojedinca. Nekadašnji vladari više nemaju monopol, u većoj su panici od onih kojima vladaju, jer znaju da je vrijeme robovlasništva iza nas i da ne postoje učinkovitiji alati prisile koji će vratiti odbjegle ovčice.
Svaka osoba, svaki pojedinac koji napusti farmu robova sada kreće na put slobode i postaje primjer drugima. Netko je u tome uspješniji, netko manje uspješan, ali na milijun pojedinaca imamo stotine i tisuće uspješnih koji pokazuju kojim putem krenuti.
DUH VREMENA je upravo priča o farmi robova u trenutku kada je robovlasništvo ukinuto. Kada oni snažniji i hrabriji kreću na svoj put slobode ne obazirući se na stare gospodare, jer oni više nemaju vlast, nemaju moć. Sve što imaju i zbog čega i dalje opstaju jesu loše navike dojučerašnjih robova.
Ništa više, ništa manje od toga.
Informacijska revolucija izokrenula je apsolutno sve društvene odnose, nedodirljive učinila dodirljivima, a nebitne učinila mogućim ključnim pojavama za budućnost civilizacije.
Svi oni koji su ostali na farmi robova, preuzevši ulogu servilnih ili ulogu buntovnih, potpuno svejedno, i dalje su samo robovi.
No Duh vremena kaže i sljedeće: oni koji su napustili farmu, prevest će društvo u novo doba. A svi oni koji ih ne budu slijedili jednostavno će nestati.
Odgovori